Prvi poticaj za osnivanje samostalnoga benediktinskog priorata u Mariboru pojavio se već 1922. godine, kao rješenje za imovinu koju je opatija sv. Pavla u Lavantinskoj dolini posjedovala u današnjoj Slovenije, u tadašnjem ovisnom Prioratu sa sjedištem u Vetrinjskom dvoru u Mariboru. Nastojanja tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca da razvlasti veleposjednike i imovinu podijeli malim seljacima ili je nacionalizira, predstavljala su prijetnju imovini opatije sv. Pavla. Kao obranu od toga, vidjelo se rješenje u osnivanju samostalnog priorata, neovisnog o opatiji sv. Pavla. Tako je 31. listopada 1938. opatija sv. Pavla osnovala samostalni Benediktinski priorat Maribor i svu svoju imovinu u Sloveniji prenijela kao Patrimonium na novi Priorat Maribor.
I opatija Admont imala je u Sloveniji značajnu imovinu, kojoj je također prijetila nacionalizacija, pa je i ta imovina ubrzanim postupkom, uz dopuštenje tadašnjeg biskupa u Mariboru, prenesena na Priorat Maribor. Kad su Nijemci okupirali Sloveniju, ukinuli su Priorat, a imovinu zaplijenili. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, imovina je ponovno vraćena Prioratu Maribor. Međutim, nakon dvije godine, imovina je ponovno zaplijenjena od strane komunističkih vlasti i postupno nacionalizirana. U tom kratkom razdoblju, od 1945. do 1947., Benediktinski priorat Maribor, prema odluci Kongregacije za redovnike u Vatikanu, izuzet je iz Austrijske benediktinske kongregacije (u koju službeno nikada nije bio uključen) i priključen novoosnovanoj Slavenskoj benediktinskoj kongregaciji sv. Vojtjeha. Za priora administratora imenovan je p. Martin Kirigin OSB, podrijetlom iz Hrvatske.
Zbog oduzimanja samostanske kuće i cjelokupne imovine od strane tadašnjih jugoslavenskih vlasti, sjedište Priorata Maribor je 1948. godine premješteno u Opatiju u Hrvatskoj, gdje je bila prazna i dostupna kuća olivetanaca, koji su se vratili natrag u Italiju. Godine 1962. pojavila se mogućnost da se tada mala zajednica nastani u staroj opatiji na otoku Pašmanu na hrvatskom Jadranu. Ta nova zajednica, današnji Priorat sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, nastavila je upravljati i imovinom Priorata Maribor. U Prioratu je i dalje prebivao p. Bernhard Toman OSB (+1987), a kao novi član mu se pridružio p. Modest Merkač OSB.
Kad je 1992. u Republici Sloveniji bio donesen Zakon o denacionalizaciji, Priorat Maribor je imao jednoga monaškog člana. To je omogućilo podnošenje zahtjeva za povrat benediktinske imovine Prioratu Maribor. Nakon uspješnog dogovora o odšteti s obje opatije u Austriji — St. Paul i Admont — moglo se pristupiti ponovnom otvaranju Priorata Maribor kao samostalne monaške zajednice.
U godinama 2008.–2009. bivši Meniški marof u Limbušu kod Maribora obnovljen je kao samostanski objekt te je 5. srpnja 2009. svečano otvoren i blagoslovljen od strane mariborskog nadbiskupa dr. Franza Krambergera. Dana 12. rujna 2009. započeo je zajednički život trojice benediktinskih monaha u novoj samostanskoj kući, nakon što je Opat primas 1. svibnja 2009. već bio imenovao nadopata em. Edmunda Wagenhofera (Nadopatija sv. Petra, Salzburg, Austrija) za priora administratora novoobnovljenog Benediktinskog priorata sv. Ćirila i Metoda u Mariboru. Kao treći član zajednice i kao magistar novaka, 1. rujna 2009. na tri godine je poslan od opatije Göttweig u Donjoj Austriji domaći sin o. Timotej Jurič OSB, rodom iz nadžupe Hoče. Budući da nije bilo potrebe za magistrom novaka, trogodišnji boravak o. Timoteja u Prioratu završio je u kolovozu 2012. O. Timotej se vratio u opatiju Göttweig i sad vrši pastoralnu službu u jednoj od mjesnih župa.
Stari portal kuće krasi drevni cronogram, koji kaže da je 1846. godine ova kuća ponovno oživjela, nakon što je bila prepuštena propadanju. Tu izreku možemo primijeniti i za danas, kada je obnovljeni Priorat ponovno oživio novim monaškim životom.
